Do nedavno je većina istraživača pretpostavljala da je fizička agresija najštetniji oblik zlostavljajućega ponašanja. Svakako, fizičko se zlostavljanje ni u kojem slučaju ne smije tolerirati, i upravo zbog toga škole imaju politiku nulte tolerancije prema takvim ponašanjima. Međutim, u proteklom smo desetljeću saznali kako jednako tako štetne za žrtvu mogu biti i dugoročne posljedice ismijavanja. Hoover (2000) je pregledao niz studija u kojima su učenici izjavili kako je najčešća vrsta zlostavljanja koju su doživjeli bilo ismijavanje. Takvo verbalno ismijavanje i uznemiravanje često je bilo jednako razarajuće kao povremeno fizičko zlostavljanje od strane vršnjaka. Kako ismijavanje predstavlja izravan napad na djetetov osjećaj vrijednosti, može imati posljedice koje mogu promijeniti život ako potraje. Iskustvo ismijavanja evocira snažne negativne osjećaje srama, tjeskobe i straha. Osim toga, većina djece zbog zlostavljanja postane i ljuta, ali se osjeća bespomoćno u nastojanjima da ga zaustavi. Neki od njih zaključe kako su bezvrijedne osobe koje su vjerojatno zavrijedile biti odbačene. Umjesto da priznaju kako se drugi prema njima loše ponašaju, oni sebe vide kao loše osobe koje se trebaju sramiti. Kada kontinuirano ismijavanje zaustavi djetetovu sposobnost da se nada i nosi s problemima, tada nastupa kriza. Takva osoba može pasti u depresiju, postati autodestruktivna odnosno, u izoliranim slučajevima, može i uzvratiti "udarom" na druge. U mnogim dramatičnim slučajevima nasilja u školama, osobe koje sebe doživljavaju kao žrtve ismijavanja nabavljaju oružje ili asocijalne saveznike i osvećuju se za svoju viktimizaciju. Zlostavljajuće ponašanje ima potpuno drukčiji učinak na same zlostavljače. Dok kod žrtava zlostavljanja nagriza njihovo samopoštovanje, s druge se pak strane mnogi zlostavljači osjećaju moćnima i izgrađuju "napuhani" osjećaj samopoštovanja time što podcjenjuju druge. Istraživanja o zlostavljajućem ponašanju ukazuju na to da mnogi zlostavljači imaju puno samopouzdanja, uživaju u dominiranju nad drugima i ležerno posežu za agresijom. Osim toga, malo je vjerojatno i da će prema žrtvi osjećati ikakvu empatiju. To se obično ne događa zbog toga što nemaju savjest, već zato što su svoje ponašanje naučili opravdavati greškama u razmišljanju. Žrtvama "prišivaju" ponižavajuće etikete ("on je slabić"), umanjuju štetni učinak vlastitoga ponašanja ("samo smo se šalili") i okrivljuju žrtvu ("to mu je i trebalo")...